Prošlo je vrijeme karnevala, počinje Korizma, pa moram biti ozbiljan, odmjeren i baviti se onim temama koje su primjerene ovom vremenu, ovom dobu godine u kojem bi se trebali "pročistiti" osobno, ali i urediti svoje mjesto u kojem živimo, svoje domove, kao i odnose s okolinom.

Kako je duhovnu stegu lakše primjeniti na drugome nego na sebi, lakše drugome ukazivati na njegove grijehe, tako i ja počinjem linijom manjeg otpora - od nekih negativnosti i loših duhovnih i tvarnih pojava u mojoj sredini. Idemo!

Nedavno pročitah u novinama da je Odbor za kulturu, tehničku kulturu i sport Grada Delnica prihvatio inicijativu vezanu uz proglašavanje lokacije »Damski most« kulturnim dobrom. To je predložio moj dobri prijatelj Ivica Knežević, pa me to potaklo da i ja budem aktivan na kulturnom planu u Delnicama tako da i ja uočim i predložim promociju nekog kulturnog dobra iz našeg zavičaja.

Pali su mi na pamet neki ljudi koje bi trebalo proglasiti zaštićenim delničkim kulturnim dobrom, no nije mi poznato predviđaju li hrvatski propisi takvu mogućnost. Zbog toga sam privremeno od toga odustao, no listu potencijalnih kandidata nisam pocijepao, već ću je spremiti i po potrebi nadopunjavati, dakako i uz vaše prijedloge.

No vratimo se mi Odboru za kulturu koji ima boljeg i agilnijeg predsjednika od Odbora za gospodarstvo, obrtništvo i poduzetništvo. Naime, predsjednik tog Odbora (sasvim slučajno sam to ja) svojim je članovima poslao jednu promemoriju, jedan svoj prijedlog - kako bi trebalo poticati razvoj gospodarstva i obrtništva u Gradu Delnicama. Prošlo je sasvim dovoljno vremena da se netko od članova Odbora javi svojom sugestijom, osvrtom, pa čak i da odbaci moj prijedlog, da me našpota, no nisam primio baš nikakvu reakciju. Valjda imaju ljudi prečeg posla, a možda stanje gospodarstva u Delnicama niti ne treba unaprijeđivati.

Dakle, prema novinskom izvješću "na inicijativu Davora Grgurića, člana tog odbora, kroz aktivnost mjesnih odbora s područja Grada Delnica razmotrit će se postoje li i druge slične lokacije koje bi Grad mogao predložiti nadležnim institucijama za uvođenje u sustav kulturnih dobara. Kad taj popis bude gotov, spomenuti će Odbor inicijativu proslijediti Gradskom vijeću Delnica koje će potom odlučiti o tome hoće li ove prijedloge uputiti u daljni tijek procedure vezan uz proglašenja kulturnog dobra."

E, sada tu ja nastupam, pa ću si uzeti za pravo da Mjesnom odboru Delnice, ili pak Odboru za kulturu predložim da se razmotri nekoliko mojih prijedloga za proglašavanje pojedinih građevina, lokaliteta ili nekih drugih ljudskih rukotvorina - kulturnim dobrom lokalnog ili čak i šireg značaja.

Eto mojeg prijedloga broj 1. O njemu sam već pisao na jednoj od društvenih mreža, no nitko nažalost nije uočio da se radi o jednom znamenitom kulturnom dobru u Delnicama koje će se fino uklopiti u jednu zaštićenu cjelinu s Damskim mostom, jer se nalazi u njegovoj blizini. Prvo slika tog kulturnog dobra, tako da se vidi da je zbilja riječ o kulturnom dobru par excellence. 

Radi se dakako u Tranzit baru, jednom bifeu negdašnjeg ugostiteljskog i trgovačkog poduzeća Promet iz Vrbovskog. Ovdje neću pisati o imovinsko-pravnim aspektima tog objekta, već prvenstveno o kulturnim, s blagom turističkom konotacijom.

Ovo kulturno dobro, neki bi neopravdano rekli da je to zapravo ruglo i delnička sramota, svakako ima svoje vrijednosti, kad već godinama stoji u takvom stanju. Neki kažu da su poduzete čak i neke radnje na njegovoj konzervaciji kako bi se tranzitni turisti, posebno oni iz Slovenije koji putuju u svoje vikendice i odmarališta na Sjevernom Jadranu, mogli diviti tom arhitektonskom skladu. Svakako je to jedan od istaknutijih delničkih turističkih aduta.

Pred godinu dana sam na Facebooku pisao: "Ovaj Tranzit bar je pogodan da postane prava turistička atrakcija, npr. može se urediti za prikaz povijesti delničkih birtija, ili za neku drugu svrhu koju preporuče kolege fejsbukovci. U baru su nekada pjevali Vlado, Ivica, Zdenko, Branko...pjesmu Vice Vukova: Tvoja zemlja. Bilo je to godine 1971!"

Da, u tom Tranzitu su se okupljali ljudi različitih profila, no u njemu je uvijek vladala ugodna atmosfera. Rado se sjećam, primjerice autoprijevoznika Vinketa, koji je uvijek bio galantan. Mogao bih spominjati i druge poznate Delničane, no svoj popis prije toga moram nadopuniti, pa ću svakako posjetiti gospođu Dinku, koja je dugo godina bila konobarica u Tranzit baru. Možda mi ispriča i poneku sočnu anegdotu, koju ću rado podijeliti s vama.

No, da završim sa svojim prvim prijedlogom za proglašenje Tranzit bara kulturnim dobrom Grada Delnica. Prvo ću dakako napisati preambulu, a obrazloženje ću kasnije detaljnije razraditi.

Dakle, predlaže se Odboru za kulturu Grada Delnica da razmotri moju kandidaturu da se Tranzit bar, koji se nalazi na Ininoj delničkoj benzinskoj stanici, proglasi kulturnim dobrom od posebnog značaja i važnosti za Grad Delnice, da se naglasi njegova uloga historijskog dobra koje će nas zauvijek podsjećati na neka prošla vremena, da se razmotri mogućnost njegova pretvaranja u poseban muzej, a osobito da se naglasi da je to, prema tipologiji našeg uvaženog turističkog stručnjaka Eduarda Kušena, turistička atrakcija ili privlačnost specifične vrste, koja se ne može jedinstveno definirati, jer ulazi u razne kategorije njegove tipologije.

Kao što rekoh, potpunije obrazloženje ću naknadno napisati, a u tome očekujem i pomoć dosadašnjih i novih komentatora moga bloga. Oni strašljivi i sramežljivi mogu pisati i (dalje) anonimno.

Na kraju još jedna fotografija Tranzit bara:

Opet snijeg u Gorskom kotaru, opet mećava, a pojavile su se i vodene kozice. U tim zimskim uvjetima  bismo ih trebali nazvati snježne, a ne vodene kozice. Opet sam jučer dugo putovao u Rijeku po staroj, dobroj Lujzijani, a kako se nevrijeme nije smirilo, ostao sam u Rijeci. I što ću, nego nešto pisati. O bilo čemu, glavno da se piše, pa makar i dobro.

Ponekad tako obični, skoro bih rekao banalni događaji, mogu čovjeka potaknuti na osobita razmišljanja, koja ga onda odvedu puno dalje od teme ili motiva koji je bio primarni uzrok ili povod lutanja njegovih misli. Ne znam može li čovjek postići takvo duševno stanje da ništa ne misli, da mu se ništa ne vrzma po glavi, pa bila ona pametna ili bedasta, vrijedila ona dvije marke ili pak tisuće eura?

Čini mi se da sam negdje pročitao da budisti, a možda i pripadnici nekih drugih duhovnih pokreta i škola, posebno onih na Dalekom istoku, mogu postići stanje, da, prosto rečeno, isključe mozak, odnosno da obuzdaju svoje misli, a vjerojatno time i svoja osjećanja. Nisam baš stručnjak za indijsku filozofiju (kao da sam uopće stručnjak za bilo kakvu duhovnu misao!), pa neću dalje o tome, već bih nastavio o onome što me potaklo da opet razmišljam o nekim prošlim vremenima i nekim bivšim (kako sam se grdo izrazio!) ljudima.

Kad je nešto bivše onda to valjda bijaše, a ne kaže se biše. Riječ biše mi je ostala u sjećanju još iz Petrovca na Mlavi, u koji sam prvi puta stigao zadnje nedjelje mjeseca travnja 1975. godine, zajedno s jednim Lokvarcem i još jednim Delničanom. Sigurno već pogađate – došli smo na služenje vojnog roka u tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju, koju smo poslije, tj. za vrijeme raspada Jugoslavije i napada te Armije na Hrvatsku, zvali takozvana JNA.

Došli su goranski mladići autobusom iz Beograda, u kojem smo se moj školski kolega Josip Lisac i ja zadržali čitavo dopodne, a posjetili smo i jednu beogradsku obitelj koja nas je srdačno dočekala i počastila na preporuku Ivice Čebuhara, s kojim smo Josip i ja tada zajedno radili u Narodnom sveučilištu u Delnicama. Josip u Radio stanici, a ja na obrazovanju odraslih, prvo u ZAMI, a zatim u Radničkom domu.

Malo se udaljavam od pobočnih tema, no ipak još moram spomenuti da smo u Beograd mi goranski regruti putovali vlakom čitavu noć, a iz Delnica smo krenuli navečer oko pola osam, onim istim vlakom kojim su se i obično delnički i ostali goranski studenti vraćali s vikenda u Zagreb na fakultetska predavanja i polaganje ispita. Samo ovaj puta smo išli čak do Beograda. Tada sam u vlaku prvi puta čuo pjesmu Tužno plačem, kuću ostavljam, pjesmu ondašnjeg popularnog sastava Pro arte, a pjevali su je neki mladići iz Zagorja koji su se u vlak ukrcali na Glavnom kolodvoru našeg bijelog Zagreba. I oni su dakako išli u vojsku.

Opet moram malo o Josipu Liscu, koji je danas doktor i profesor, naš poznati i uvaženi lingvist. Tada smo se u Beogradu on i ja razdvojili. On je krenuo u Kraljevo, u svoju vojnu poštu, a ja u Petrovac na Mlavi. No to je bio samo naš privremeni rastanak. Nakon vojske (tako se to onda govorilo), bili smo ponovo često skupa, zajedno s Harijem, Grampićem i Štefom (našim Poetom) sve dok Josip nije otišao u Zadar kao profesor na Filozofski fakultet, gdje je i studirao i gdje je zatim postigao zavidan uspjeh i izvrsna postignuća u hrvatskoj lingvistici.

Danas je sve drukčije, rijetko se čujemo. On u svome svijetu, ja u svome polusvijetu. On će ući u Akademiju, a ja možda tek u Antaliju ili Anadoliju, jer moja žena jako voli turske sapunice, pa bi rado vidjela Tursku uživo. Uvijek problemi s Pobrešcima!

No vratimo se malo u Petrovac na Mlavi i na ono biše, koje sam čuo na tada osunčanim ulicama tog pitomog srbijanskoga gradića, uz same obronke Homoljskih planina i tiho žuborenje rijeke Mlave. Neki domaći momci su te nedjelje uzviknuli: «Biše nas Hrvati». Vjerojatno su bili nezadovoljni što je Dinamo u Maksimiru tukao Crvenu zvezdu s 2:0 u nogometnom prvenstvu Jugoslavije. (Poznato je da je jedan kasniji maksimirski susret tih vječnih nogometnih rivala najavio burne događaje raspada i ratnih zbivanja na tlu Jugoslavije.)

Vidite da naslov mog današnjeg osvrta nema nikakve veze s ovim što pišem (ili obratno), pa se moram usredotočiti na temu iz naslova, no možda ću se u svome pisanju još ponekad vratiti na dane provedene u JNA u Petrovcu na Mlavi. Jer tamo nisam slučajno dospio.

Bio je to svojevrstan kažnjenički garnizon, za tada nepoćudne mladiće, za višestrano sumnjive vojne obveznike, u koje je vjerojatno spadala i moja malenkost. Naime, u Petrovcu na Mlavi je vojsku služio i današnji delnički župnik, s kojim smo sedamdesetih godina nas nekoliko golobradih mladića znali ponekad porazgovarati, uglavnom o crkvenim i vjerskim temama. (Naš se monsinjor Stanko nije nikada pačao u politiku.)

U to je vrijeme, početkom sedamdesetih, SDB, kako se tada zvala UDBA, sve to pratila, a o meni napisala negativnu karakteristiku - da "šurujem s klerom". Sigurno su slične dosjee imali i ostali moji pajdaši. Moj je slučaj u Službi bezbjednosti tada vodio jedan, nazovimo ga ovdje, crnoluški zet, prema kojemu nisam ni tada, a još manje sada, gajio bilo kakve negativne osjećaje. Čovjek je jednostavno radio svoj posao.

Sve to me kasnije skoro koštalo novog zaposlenja u Rijeci u Općini, no 1978. su me "spasili" (bolje bi to bilo napisati bez navodnika) Damir Grubiša (danas profesor na Fakultetu političkih znanosti) i pokojni Darivoj Žilić, ljudi iz riječkog Komiteta koji su specijalno u crnom mercedesu došli u delnički Komitet ispitati moj slučaj. U razgovoru s Maksom i Jakšetom su uvidjeli da su sve to bile obične udbaške podvale i da ja nisam tako opasan tip kako mi piše u policijskom dosjeu. (Neki ostali delnički rukovodioci koji su bili u sve to involvirani, sada su već pokojni. O mrtvima treba govoriti samo najbolje, no ja ću se ipak ovdje odlučiti za šutnju.)

Da se ipak konačno vratim na naslov današnje teme, a to su vodene kozice i jedan doktor, doktor Pražić, koji je nekada službovao u Delnicama.

Kako sam uopće sve to olako povezao? Jednostavno tako što je jedna moja unuka ovih dana dobila vodene kozice, sasvim običnu i ne pretešku dječju bolest, pa sam se i ja prisjetio kad sam kao četverogodišnjak (a možda sam imao i pet godina?) dobio vodene kozice, te me mama vodila kod doktora Pražića u ambulantu u Školskoj ulici. Ambulanta se nalazila u zgradi (bolje je reći kući) u kojoj je danas bistro Start i penzioneri. Doktor mi je prepisao neku žutu uljnu tekućinu (možda je to zapravo bila mast?) za mazanje prištića, a liječnika se sjećam, dakako, samo po imenu. Kasnije je živio u Zagrebu, gdje sam viđao njegove sinove dok sam studirao i zajedno s kolegom Damirom stanovao kod bratića Jožeta Misana i njegove divne supruge Danice, u Vinogradima, kod kojih su Pražići znali ponekad svraćati.  Jednog od sinova doktora Pražića, čini mi se Darka, prošle sam godine vidio u Zagrebu na manifestaciji Gorski kotar u metropoli na Jelačićevom placu.

Kako bih zaokružio i završio ovu temu, svakako ću morati dalje istraživati i doznati više podataka o životu i djelu spomenutih ljudi, pa i iznesenih zbivanja iz moje mladosti. Sve to nije Bog zna kaj, tek jedno prisjećanje na moje mlade dane.

A kad se kaže mladi dani, to se rimuje s Naši dani. Bio je to naziv časopisa koji smo izdavali u delničkoj gimnaziji šezdesetih godina, i evo ti opet nove teme. Kad još spomenem Odjek s planina (mi smo pučkoškolci to izgovarali Odjeks planina), i eto ti opet novih poticaja za pisanje. Sjećaju li se, i znaju li negdašnji delnički osnovci kaj je pa tu?

Bi li vrijedilo u arhivima potražiti i prelistati brojeve tih školskih listova, pa i napisati jedan širi osvrt?!

Prolazeći riječkim Korzom ovih dana, zapazio sam najavu održavanja tradicionalnog Riječkog karnevala koji će se održati u nedjelju, 19. veljače. Brojne maškarane zabave i plesovi pod maskama, posebno u okolici Rijeke, kao i drugi mesopusni običaji, dugogodišnja su tradicija riječkog primorja i zaleđa što privlači sve više gledatelja i sudionika, a posebno karnevalska povorka centrom Rijeke, veliki defile brojnih maškaranih grupa iz Hrvatske, ali i iz inozemstva.

Sve me to potaklo da se prisjetim i ponešto napišem o tradiciji maškaranja u Gorskom kotaru, a posebno u Delnicama. Tu sam se rodio, školovao i odrastao, no što ne znači da sam i sazrio, pa će mi biti oprošteno ako nešto važno preskočim ili zabrljam u pisanju.

Mnogi koji ovo čitaju sigurno će se začuditi, a posebno mladi naraštaji, što u naslovu pišem o mačkarama, a zatim o maškaranju. Istina je sljedeća: u Delnicama, a čini mi se i u ostalim dijelovima Gorskoga kotara, uvijek se govorilo o mačkarama, idemo u mačkare, a pretpostavljam da je oblik maškare počeo prevladavati šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je postala popularna pjesma Maškare (ča mogu maškare) koju su prvi pjevali u duetu Anica Zubović i Marko Novosel na splitskom festivalu 1962. godine. Tu su pjesmu kasnije izvodili  i drugi pjevači i pjevačice na hrvatskim pozornicama, posebno u pokladno vrijeme. Valjda smo mi Delničani već tada pod utjecajem radija i televizije počeli sve više govoriti maškare, a izraz mačkare je djelovao zaostalo, iako se ja i danas radije držim tradicije, pa govorim mačkare, a ne maškare.

Mačkare postoje i u drugim hrvatskim krajevima, na primjer u susjednoj Klani, u Imotskom, Otoku, u Gackoj, u nekim mjestima Slavonije itd., dakle nije to samo naš specifični izraz.

Dok sam bio dijete bojao sam se mačkara, a kad sam porastao, tad sam se počeo plašiti mačaka (na dvije noge), te sam uvijek mislio da izraz mačkare potječe od mačaka. Tek sam kasnije shvatio da su maškare ljudi koji nose maske, no nažalost ne samo u pokladno vrijeme.

U Delnicama, kao i u drugim goranskim mjestima smo se znali maškarati kao djeca i obilaziti po kućama, uglavnom po susjedstvu. Stariji su hinili da nas ne prepoznaju, a to je nama djeci jako godilo, iako se nas zapravo lako moglo prepoznati, jer smo bili obučeni u odbačenu staru odjeću starije braće ili roditelja koju smo pronašli na tavanu.

Iz rane mladosti sjećam se maškaranih povorki kroz Delnice u kojima smo i mi djeca sudjelovali kao pobočni pratitelji. Jednom me Čarli (sjećate li ga se?) u ulici Rade Končara (današnjoj Amerikanskoj) u gunguli nehotice odgurnuo tako da sam pao i zaprljao novi kaputić. Možete si zamisliti kako sam se osjećao, a posebno reakciju moje mame kad sam došao doma.

U ono su vrijeme bile česte maškarane zabave i plesovi, ne samo u Radničkom domu, već i u običnim delničkim birtijama, na primjer kod Prepeličnika, kod Kejčovke itd. Posebno je bilo zanimljivo kad se spaljivao fašnik ispred Radničkog doma, u ono doba na Pepelnicu, odnosno na čistu srijedu. Na pokladni utorak smo kao gimnazijalci išli na zabavu u Radnički dom, a i u školi su nas dopodne djevojke znale namazati čađom iz tadašnjih Plamen peći u  gimnazijskim razredima.

Zapamtio sam da se 1961. godine u Delnicama nije spaljivao fašnik, a vjerojatno nije tih dana bilo ni zabava. Naime, početkom godine je ubijen Patrice Lumumba (tada smo pisali i govorili Patris), kongoanski lider i borac za slobodu Konga. Čini mi se da je tada u Jugoslaviji bila proglašena općenarodna žalost, pa je delnički komitet, vjerojatno s viših instanci, dobio nalog da se otkažu sve zabavne priredbe.

Negdje 1967., `68., tada sam već pohađao gimnaziju, pred Radničkim domom smo stajali Štef, Miha i ja i razmišljali da odemo na zabavu. Ili nismo imali dovoljno novaca da platimo ulaznicu, ili smo bili škrti, pa smo se išli doma na brzinu maskirati, jer maske su imale slobodan ulaz. Ja sam se maskirao u šepavog starčeka sa šeširom na glavi, dugim brkovima i s maskom na licu, u nekakvom starom kaputu i crnim čizmama. Dijelile su se tada kao i obično i nagrade, a ja sam čak osvojio treću nagradu i bocu engleskog džina. U žiriju za dodjelu nagrada između ostalih su bili i gimnazijski profesor Lerga (zvan Spasoje) i Marica, profesorica engleskog, tada se prezivala Bakale. S Bakalicom sam prije proglašenja i dodjele nagrada otplesao čak nekoliko plesova. Nisam baš znao plesati, možda sam bio i pripit, pa sam Maricu previše stiskao, što je sigurno utjecalo na to da dobijem nagradu. Džin smo probali, nije nam se baš sviđao, pa sam bocu poslije zabave odnio doma. Oca je tih dana bolio zub, pa mu je džin dobro došao, prije nego mu je zubar Miško golim rukama izvadio zub. (Trebalo bi koju priču napisati i o Mišketu!)

Dosta sam se raspričao, a htio sam zapravo naglasiti nešto drugo: - Druga su danas vremena, nema više maškaranih zabava u Radničkom domu, nema maškaranog ludovanja u Delnicama. Ove godine, a čini mi se ni lani, nije održana u Delnicama niti jedna pokladna zabava. Zbog vremenskih neprilika i velike hladnoće nije bilo ni drugih maškaranih događanja. Jedino je delnički gradonačelnik i ove godine predstavnicima Mesopusnog društva Pauše predao ključeve Grada, tako da su Paušetovci preuzeli vlast u Delnicama. Neki zločesti Delničani kažu da mu ključeve grada ne bi ni trebalo vratiti. Zbog kojih razloga, ja vam to zbilja ne znam.

No da zaključim: Ne trebaju nam dublje sociološke ili ekonomske analize stupnja razvijenosti i stanja socijalnoga kapitala u mome zavičaju. Ne trebaju nam posebni egzaktni podaci da uvidimo da Delnice - polaku odumiru. Netko će reći da se na iznesenim primjerima ne mogu uspoređivati životni i društveni standard od prije nekoliko desetljeća s današnjim vremenom, da se promijenio stil života i način društvenog komuniciranja, da mladi sjede za kompjuterom i zalaze u kafiće i ne žele masovne maskirane zabave. Drugi će dodati da je u Delnicama u pokladno vrijeme jako hladno, pa je teško vani ludovati, treći će izjaviti da se Mesopusno društvo Pauše uspavalo itd.

Pojedinci će dodati da mačkare više nisu u modi, da se danas drukčije zabavljamo. No, je li to istina? A da probamo barem u ovo pokladno vrijeme skinuti maske koje nosimo tijekom cijele godine i počnemo se zabavljati bez otužnih maski na svojim licima? Bismo li tada prepoznali jedan drugoga?! Bismo li se razveselili i nasmijali?

Na svome blogu, na kojem uglavnom pišem o temama iz Gorskoga kotara, u prošlom sam se osvrtu samo usput dotaknuo jednog pitanja kojeg danas želim detaljnije obraditi. Naime, proteklih desetak i više dana smo s iznimnom pozornošću putem raznih medija pratili izvješća o vremenu, prognoze i reportaže o vremenskim nepogodama, o snijegu i velikoj hladnoći, pa je tako i Gorski kotar bio često prisutan u medijima, posebno na televiziji, ali i na Hrvatskom radiju, kad smo posebno u vijestima u sedam ujutro slušali ugodan glas i jezgrovita izvješća našeg radijskog novinara Nenada Lučića o tome kakva je vremenska i prometna situacija u Gorskom kotaru.

I u Novom listu smo iz pera Marinka Krmpotića čitali prikaze o vremenskoj situaciji u Gorskom kotaru i o tome kako ova zima utječe na svakodnevni život naših Gorana. Rekao bih da u zadnje vrijeme, osim vremenskih izvješća, te raznih najava i reportaža sa sanjkaških natjecanja i nismo imali što drugo čitati na stranicama naših novina.

Želim odmah naglasiti da ovdje ne pišem ocjenu rada novinara i novinskih izvjestitelja iz Gorskoga kotara, već mi je namjera samo ukratko postaviti nekoliko teza, dati jedan mali osvrt o tome kako i koliko je danas Gorski kotar prisutan u domaćim medijima. To ću učiniti bez detaljnije analize sadržaja svih onih medija koji pišu ili bi trebali izvještavati i o raznim zbivanjima u Gorskom kotaru, jer blog i nije najbolje mjesto za takve stručne prikaze.

Za informiranje o raznim temama iz Gorskoga kotara posebno bih istaknuo i pohvalio medijsku tvrtku Novi list koja jednom mjesečno izdaje Goranski Novi list. To je štivo koje je u potpunosti posvećeno Gorskome kotaru, pa tako svake prve nedjelje u mjesecu imamo priliku čitati obilje raznih napisa iz Gorskoga kotara, odnosno iz njegovih devet lokalnih jedinica. Goranski Novi list, od tiskanih medija stavljam na prvo mjesto i po kvaliteti, ali i po količini informativnog materijala iz Gorskoga kotara.

Zašto Milan Majnarić (na slici desno) ne piše više za Goranski Novi list?

Novi list gotovo svaki dan u svome dnevnom izdanju ima i posebnu goransku stranicu, no često puta Gorani koji žive u Rijeci, Zagrebu i u nekim drugim hrvatskim krajevima ne mogu u toj tiskovini pronaći goransku stranicu, pa je sva sreća što se možemo na Internetu upoznati s napisima iz Gorskoga kotara.

Nažalost, u ostalim hrvatskim novinama, da ih ovdje posebno ne nabrajam, jako se rijetko nađe neki napis o ili iz Gorskoga kotara, dok je u ranija vremena ipak bilo drugačije. Primjerice, kad je Ivica Kovačević radio za Večernji list, često smo imali priliku na stranicama Večernjaka čitati o raznim goranskim temama, no kad se on povukao u zasluženu mirovinu, puno je manje napisa o Gorskom kotaru. Osim te činjenice, držim da je to posljedica i drugačije uređivačke politike sadašnjeg vlasnika Večernjeg lista.

A da zaposlimo šnelfotografa Srkoča u nekim novinama?

Nekoć je i Jutarnji list češće objavljivao vijesti iz Gorskoga kotara, od dopisnika s područja Čabra. Slično se može reći i za Vjesnik, koji je, čitamo ovih dana, pred gašenjem. Vjerojatno i položaj tiskanih medija na informativnom tržištu u nas i kriza kroz koju tiskovine prolaze sigurno utječe na uređivačku politiku, a time i na prisutnost ruralnih krajeva i manjih lokalnih sredina u nacionalnim medijima.

Tužna su zelena polja, ili U Delnicama ipak nešto dimi! - no je li to interesantno za medije?

Ovdje želim naglasiti da ja ne mislim da su mediji krivi što u njima rijetko čitamo o gorskokotarskim temama, već držim da se o Gorskom kotaru malo i slabo piše zbog toga što novinari zapravo i nemaju o čemu pisati, pa im dobro dođe i vremenska nepogoda da nešto napišu i o Gorskom kotaru.

Dakle, moja je osnovna teza da se o Gorskom kotaru u novinama piše jako malo zbog toga što nema dovoljno zanimljivih događanja u našem kraju – društvenih, gospodarskih, političkih, kulturnih, pa i sportskih, a koja bi zanimala šire čitateljstvo. Gorski kotar je medijski nezanimljiv prostor. Još se tu i tamo pronađe neka lokalna tema, ali i to vrlo rijetko.

Dakle, nisu krivi novinari niti uređivačka politika pojedinih medija. Problem je u nama, u našoj goranskoj sredini, u našoj aktualnoj i povijesnoj situaciji koja baš puno ne obećava.

Razmislimo – kad je zadnji puta neka lokalna politička stranka održala zanimljivu konferenciju za novinare, kad je zadnji puta inicirana ili objelodanjena neka nova politička ideja ili inicijativa, koji su to danas uglednici u Gorskome kotaru (bilo koje vrste) čiji bi intervju bio zanimljiv i urednicima i čitateljima, o kojim se gospodarskim uspjesima ili otvaranjima novih pogona danas može pisati? Jedino ima "štofa" kad izbije kakva afera, pa se onda pojedine teme ponekad i bespotrebno razvlače po medijima (azbest u Sović lazu, kriza vlasti u Lokvama, izbor sportaša godine u Delnicama itd.).

Prošli su oni dani kad se u medijima naširoko pisalo o mogućnostima održavanja Univerzijade u Gorskom kotaru, objavljivale fotografije s hodočašća Mesiću, Sanaderu, a mnogi su znali da od toga neće biti ništa, no samo su se trojica Delničana usudila javno obznaniti svoja predviđanja da taj film u Gorskom kotaru nebumo gledali. No oni nisu dobili prostor u medijima.

Općenito se može reći da nema pozitivnih napisa, ne zato što naši novinari ne znaju afirmativno pisati, izvještavati o pozitivnim primjerima, već zato što u Gorskome kotaru ima jako malo takvih tema, ima malo važnih događanja, pa ako hoćete i zanimljivih ljudi.

Nemojte sada skočiti i početi mi nabrajati sve ono pozitivno što se kod nas događa i o čemu naše novine dakako i pišu, no, ponovo iznosim svoj (površni?) dojam - da Gorski kotar nema "velikih" tema, interesantnih zbivanja, dobrih rezultata, da nema pravih friških vijesti iz Gorskoga kotara. Jedino tada ako padne novi snijeg. Tada će se Marko Balen javiti iz Delnica, Ravne Gore ili Skrada, no sve rjeđe i s nekog političkog događanja, jer će i političari sve više zaobilaziti Gorski kotar, odnosno protutnjati kroz naš goranski kraj. Jednostavno – nismo im zanimljivi, korisni, a niti potrebni.

Eto, nabacio sam na brzinu i bez dublje analize nekoliko teza o prisutnosti Gorskoga kotara u domaćim medijima, a rado bih da se na tu temu jave i drugi, da se organizira i kakva mala rasprava, pa i analiziraju neki lokalni bilteni sumnjive vrijednosti.

Ispričavam se što sam pisao dosta površno, a trebao sam možda nešto reći i o tome kako radi Radio Gorski kotar, kako se, na primjer, Gorske novosti trude da budu goranski aktualne i što kvalitetnije. No o tome može pisati netko kompetentniji, a ako netko ne nađe prostora za objavu onoga što misli o toj temi, rado ću njegova ili njezina razmišljanja objaviti na ovome blogu ili pak na njemu organizirati svojevrstan forum na kojem bi zainteresirani pojedinci mogli iznijeti svoja gledišta.

Bloger Bobo dopodne čita Novi list, a navečer piše blog. Što ima on na to sve reći?

Također bi netko od goranskih blogera možda mogao analizirati pojavu i ulogu naših blogova koji su posvećeni goranskim temama. Zašto mi uopće pišemo?

Urbanc se sprema na sanjkanje, hoće li se nasanjkati ili okliznuti na...

Protekli prvi veljački vikend u Gorskom kotaru, ali i u čitavoj Hrvatskoj, bio je zbilja pravi zimski - s dosta snijega, s niskim temperaturama, hladnom burom - o čemu smo detaljno obavještavani putem raznih medija, a posebno putem najdominantnijeg - domaćih televizijskih kuća. Dakako, svi smo i uživo osjetili "zimske radosti", koje su nekima, doduše, uzrokovale i brojne probleme.

U Delnicama je bilo posebno problematično zbog toga što u subotu, zbog puknuća glavne vodovodne cijevi, nije bilo vode. Nanovo smo osjetili što znači imati tekuću vodu u kući ili stanu, no toliko smo se naučili na blagodati civilizacije da smo svi relativno nespremni i nenaviknuti na situaciju kad nema vode ili struje, pa su tako zalihe vode u delničkim prodavaonicama jako brzo razgrabljene. Sve sam to na vrijeme predvidio, pa sam zato ženu i sina poslao u dućan čim se otvorio, a ja sam se popeo na tavan i skinuo stari veliki pocinčani lonac u kome se nekad kuhalo rublje, napunio ga snijegom i stavio na štednjak. Ne moram vam objašnjavati za što sam koristio rastopljeni snijeg.

Neki kažu da je u kriznim situacijama teže bez vode, a drugi da je gore kad nema struje. Ima nekih kojima je najteže bez vina ili rakije, no takvih je sve manje, jer imam dojam da se danas puno manje pije nego prije nekoliko desetljeća. Možda imam krivo, možda statistike govore drugačije, no ne pije se više po uredima kao prije, a čini mi se niti na vanjskim gradilištima.

Za mene su ovaj vikend pravi heroji u Gorskom kotaru bili radnici delničkog Komunalca, koji su u iznimno teškim uvjetima popravljali vodovodni kvar negdje kraj sela Tihovo. Ne znam jesu li oni nešto popili da se zagriju na goranskoj studeni, no meni je žao što se nisam sjetio skočiti do njih i odnijeti im kuhanog vina ili čaja, jer ne znam je li ih netko posjetio, (možda kakav glavešina?), a radili su u depopulacijski opustošenom goranskom kraju, u koji povremeno navrati tek moj prijatelj Grampić, tako da su teško mogli računati na potporu lokalnog stanovništva.

Držim da je tim radnicima trebalo posvetiti i puno više medijske pozornosti, pa bi bilo zgodno da je ekipa TV Nove ili RTL-a skočila i do njih i snimila pri kakvoj hladnoći rade. Zašto spominjem TV Novu ili RTL, a ne i HRT? Pa jednostavno zato što su te dvije komercijalne tv stanice puno češće u Gorskom kotaru, dok je HRT, vjerojatno pod utjecajem dalmatinskog lobija, puno češće na pravcu autoceste prema Splitu. Neprijeporno je da su Split i Imotski ovaj vikend bili i trebali biti u udarnim vijestima, jer se zbilja rijetko događaju takve snježne nepogode u tim našim južnim krajevima, no svejedno mislim da su i RTL, a posebno TV Nova, puno fleksibilnije, bar što se tiče izvješćivanja iz Gorskoga kotara. Možda, osim njihovim urednicima, to možemo zahvaliti i novinarskim TV ekipama, stacioniranim u Rijeci, a posebno tv novinaru Balenu.

Mediji su veoma korisni u takvim izvanrednim vremenskim situacijama i nepogodama, no nije samo moj dojam da se tome pristupa previše senzacionalistički, da se napuhuju stvari, preuveličavaju opasnosti, neki vele da se ljude čak i nepotrebno plaši i uznemiruje. No krivi smo i mi sami, postali smo meki, podložni svim mogućim manipulacijama i zastrašivanjima.

Sjećam se života iz ranijih desetljeća, kad su zime bile puno oštrije i dugotrajnije, kad smo bili slabije obučeni, pa čak i nedovoljno ishranjeni - no zima nam nije smetala. Promrzli smo se skijali i sanjkali, sve je živo bilo na snijegu, a danas jedva uspijevamo organizirati nekakvo sanjkaško natjecanje. Da, vremena su se promijenila - smeta nam kad puše bura, a smeta i jugo, prigovaramo kad je hladno, jaučemo kad je vruće i kad nema vjetra da nas rashladi. Postali smo grintavi i osjetljivi na svaku sitnicu.

Mojim susjedima ne smeta snijeg niti hladnoća!

Jesmo li ostarjeli ili mladosti nema više, je li nam hladno što smo se previše individualizirali, pa smo sami, a toliko smo tupi da ne priznajemo da smo i usamljeni. Znam to iz vlastitog iskustva: mene moj bivši prijatelj uopće više ne zove na špek i krumpirove pečene police, a do nedavno smo skoro svaki vikend pili, pardon bili zajedno. A koliko tek kobasica ima na sušilu! Ne ću vam reći o kome se radi da ne dođete u napast provaliti u njegovo sušilo, jer ta kuća nema više niti psa, samo mačka Bumbija, kojem sam ja krsni kum. To što nema više psa, olakotna okolnost je za mene. Sada više nitko ne laje na mene dok se umiljavam gazdarici. A bogme se još dobro drži! Mislim gazdarica.

Ako vam se više ne da čitati te moje pučkoškolske bedastoće, rado bih da me uputite o čemu bih zanimljivijem mogao pisati u našim sve pustijim Delnicama!? Delnice sve više liče na Domanovićevo Mrtvo more, tako da čak i na blogu Delničke priče ima sve manje ispričanih delničkih priča. Doduše, pada mi na pamet jedna tema kojoj bi trebalo posvetiti malo više vremena i uložiti više truda: čini mi se da je nedavno zatvorena zadnja tipična delnička starinska gostionica "Katarinčini", pa bi i o tome trebalo ponešto napisati - ne samo jedan osvrt na blogu, već pravi etnografski slikovno-literarni prikaz starih delničkih birtija. Što mislite o tome? Tko bi to mogao napraviti - Laloš, Grgurić, Rački, Pleše..? Tko još?

Sinoć u Delnicama na -13°C

Hladni su ovi siječanjski dani u Gorskom kotaru, bez snijega, s temperaturama ispod ništice. I današnja je subota prohladna, no ugodna za šetnju. Nisam krenuo po šumskim proplancima kao obično slobodnim vikendima, već sam učinio jedno dobro djelo – posjetio dragog, doduše malo bolesnog prijatelja Damira, a zatim prošetao do groblja i zapalio svijeće na grobovima mojih bližnjih kojih nažalost više nema. Naše groblje je najbolji delnički muzej!

Popodne sam pak prošetao Delnicama i na prozoru Popovićeve kuće, u kojoj se sada nalazi već nadaleko poznati Popovićev mlin, ugledao Lojzeka i malo s njim popričao. U razgovoru mi je pala na um pomisao kako smo mi Delničani baš u tom Popovićevom mlinu, svojevrsnom delničkom muzeju, mogli jučer organizirati Noć muzeja u Delnicama, manifestaciju koja je u Hrvatskoj bila jako reklamirana i najavljivana u brojnim medijima, a posebno na televizjskim kanalima.

I ja sam jučer razmišljao kako je otužno što se u mnogim hrvatskim gradovima održava ta manifestacija, no nažalost ne i u Delnicama. O potrebi osnivanja etnografskog muzeja u Delnicama sam već pisao na ovome blogu, za ostvarenje te ideje je i Udruga Prepelin`c već puno napravila, no stvari se baš i nisu puno pomakle s mrtve točke. Netko će reći da u Delnicama imamo Kuću Rački, no ne bih dalje razglabao o toj temi. Možda drugi put.

Vratio bih se na ono što sam razgovarao s Lojzekom. Dakle, pala mi je na um misao da se u Popovićevom mlinu mogla sinoć održati delnička Noć muzeja, da je to mogao biti izvrstan kulturni i umjetnički događaj koji bi zasigurno privukao pozornost priličnog broja ljudi. U glavi imam sinopsis kako je to moglo izgledati. Moglo se evocirati uspomene na neke stare delničke običaje, upriličiti malu izložbu raznih starinskih predmeta, svakodnevnih starih pomagala, alata, umjetničkih rukotvorina i tako slično. Svaki posjetitelj je sa sobom mogao donijeti kakav artefakt. Moglo se otpjevati kakvu staru delničku ili goransku pjesmu, no nažalost, i ove smo godine propustili u Delnicama održati Noć muzeja. Ne znam tko je u Gradu «zadužen» za kulturu, čija bi to uopće trebala biti briga i dužnost, no čini mi se da ćemo se u Delnicama opet, kao i pri organiziranju drugih sličnih manifestacija, morati osloniti na neku od civilnih udruga građana. Možda uskoči i Ivica iz Zagreba. Sad ima više vremena.

S Lojzekom sam se dogovorio da se uskoro nađemo i pokušamo osmisliti iduću Prvu noć muzeja u Gradu Delnicama, i to u Popovićevom mlinu. Dobrodošli su svi sa svojim idejama da ih izlože i pomognu u oživljavanju kulturnog života u Delnicama.

Još da istaknem ono što mi je dalo poseban poticaj za takvo razmišljanje i današnje pisanje. Čitam naime danas u Novome listu da je u Crikvenici, ali i u Malom Lošinju, koji isto tako nema jednu glavnu muzejsku ustanovu, također sinoć održana vrlo uspješna i dobro posjećena Noć muzeja. Pa, ako može Mali Lošinj, zašto to ne bi mogle i Delnice. Pogotovo što naš Grad polako i sam postaje svojevrstan muzej. Pogodite po čemu?

Ulaz u Popovićev mlin. Lojzek je na prozoru, pa se ne vidi na slici!

Detalj iz Popovićeva mlina

Sve je bliže dan odluke, no kad bolje promislim, to i nije dan odluke, jer je sve već zapravo odlučeno. Radi se dakako o referendumu o pristupanju Hrvatske u EU, koji bi se trebao održati ovu nedjelju, 22. siječnja, na kojem bi građani Hrvatske trebali tobože odlučiti hoće li u EU ili ne.

No, ne samo oni građani koji žive u Hrvatskoj, već svi koji su upisani u popis birača, dakle i oni koji su već odavno u EU (naši iseljenici u zemljama Europske unije), ali i oni koji možda nikada neće u EU (naša dijaspora u zemljama koje su nastale raspadom Jugoslavije), a možda i poneki pokojni. Pustimo na stranu sad pitanje tko će se sve u nedjelju izjašnjavati na referendumu. O nerealnim popisima birača zadnjih mjeseci i godina je puno rečeno, ali malo ili skoro ništa popravljeno, te se neću zadržati na ovoj temi.

Ne treba previše obrazlagati niti tezu da je već sve zapravo odlučeno – gotovo sve hrvatske političke elite zadnjih desetak godina vodile su istu politiku uključivanja i pristupanja hrvatske države u Europsku uniju. Referendum je stoga samo demokratska glazura koja neće promijeniti okus torte s 28 svijećica.

O referendumu je puno toga napisano i izrečeno zadnjih dana i mjeseci, a svakako stoji tvrdnja i zalaganje mnogih da je trebalo promijeniti zakonska rješenja koja reguliraju glasovanje ili izjašnjavanje na referendumu. Ni o tome neću dalje razglabati, jedino mogu izraziti radost da Hrvati mogu ponovo o nekim bitnim pitanjima odlučivati referendumski. No ponovo kažem, sve je to zapravo forma, jer kad bi se i većina birača izašlih na referendum izjasnila protiv ulaska u EU, ni to ne bi Hrvatsku zaustavilo na putu u tu asocijaciju.

Kad je već tako, onda se možemo malo i šaliti, no moramo biti opezni, jer vlast ne gleda blagonaklono na one koji se time poigravaju i izjašnjavaju protiv ulaska Hrvatske u EU. Oponente se proziva, ponekad ismijava, a povremeno im se i prijeti. Zbilja je žalosno da niti prošla, niti sadašnja vlast nisu poticale i omogućile građanima da se bolje upoznaju sa svim manama i prednostima pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, da se zainteresirani pojedinci aktivnije mogu uključiti u širu, dublju, otvoreniju i pravu demokratsku raspravu. Kad već nismo organizirali referendum prije Kosoričina i Josipovićeva potpisa na pristupni dokument, što bi bilo sasvim pravno i politički ispravno i logično, onda se moglo još malo pričekati - da završe maškare i da u ovogodišnje korizmeno vrijeme - tiho, mirno i staloženo - svi zainteresirani dobro prouče i rasprave pitanje ulaska ili neulaska Hrvatske u EU. No, pustimo sad i to. Idemo se malo šaliti, a ja kažem da u svakoj šali ima pola istine.

Palo mi je tako na pamet da je prilikom velikih projekata, važnih reformskih zahvata, novih strategijskih planova, bitnih zakonskih promjena, ... i tako dalje, uvijek potrebno nova rješenja dobro ispitati, istražiti sve implikacije predloženih promjena, a najbolje je novu metodu, ili novi lijek ispitati u laboratorijskim uvjetima, testirati na nekoj užoj populaciji, na zamorcima ili dobrovoljcima. Novi model ne treba uvoditi ako se on ne pokaže svrsihodan, a pogotovo ako su štetne posljedice veće od koristi.

Dakle, palo mi je na pamet, da su se Gorani mogli dobrovoljno javiti da se na našoj goranskoj populaciji, na zaokruženom prostoru Gorskoga kotara, ispita kakve će biti posljedice pristupanja Hrvatske u EU. Gorski kotar je, na primjer, mogao već pet godina biti pokusni kunić, zapravo već od potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Dakako, tome je moglo poslužiti i Međimurje, ili pak Istra, no ja se kao lokalpatriot zalažem da je baš Gorski kotar kao posebna regija ili teritorij trebao privremeno postati sastavni dio Europske unije, privremeno pridruženi član, te su se na goranskom prostoru trebali primjenjivati svi oni europski zakoni i propisi, kojih će se trebati, ili ih se već sada pridržava Republika Hrvatska.

Na tom goranskom modelu bi se lako vidjelo koje i kakve su prednosti ili pak loše strane i negativnosti pridruživanja Europskoj uniji.

Primjerice, u Hrvatskoj su danas nekima puna usta reindustrijalizacije, pa se na primjeru Gorskoga kotara lako moglo testirati hoćemo li se mi uopće moći reindusrijalizirati, hoćemo li obnoviti našu drvnu industriju, jačati finalnu proizvodnju, ili ćemo i dalje izvoziti samo trupce, ogrjevno drvo i daske. Hoće li nas strane banke u tome pomoći? Hoće li nas podržati mogući partneri iz EU?

Isto bi se tako, na primjeru Delnica, moglo testirati kako ćemo rješavati ekološke probleme kad se nalazimo u Europskoj uniji. Hoćemo li i dalje postavljati kanalizacijske cijevi bez nade ili plana da jednom izgradimo i sabirni kolektor, odnosno suvremeni pročistač otpadnih voda? Koliko ćemo i hoćemo li lakše dobiti europsku pomoć za izgradnju pročistača kad budemo u EU?

Na primjeru Gorskoga kotara se moglo ispitati kako će se Europa, a i mi sami, odnositi prema našem prirodnom bogatstvu, prema našim šumama, vodama, hidrocentralama. Hoćemo li ih biti prisiljeni (zbog vlastitih dugova ili pritiska EU: čitaj stranog kapitala i stranih interesa) prodati, privatizirati, koncesionirati??? Hoćemo li uvoziti strane stručnjake da nam pomognu u upravljanju našim prirodnim potencijalima? Sve smo to mogli bezbolno i prethodno ispitati na goranskim resursima.

Nadalje, Gorski kotar je danas slabo naseljeno područje, s puno napuštenog zemljišta, neiskorištenih nekretnina i građevina. I u tom segmentu smo mi Bogom dano područje da se uvjerimo ima li straha da će stranci navaliti u Hrvatsku, da će sve pokupovati, doseliti se kod nas, a Hrvati postati manjina u vlastitom domu. Baš bi bilo zanimljivo vidjeti bi li stranci kupovali cijela goranska sela, ili samo pojedine vikendice na atraktivnijim područjima. A možda ih Gorski kotar u vlasničkom smislu ne bi uopće ni interesirao? Možda se Europljani "pale" samo na naš mediteranski pojas i blagu sredozemnu klimu?

U tome bi smjeru trebalo analizirati i što će biti s našim kontinentalnim turizmom, te na primjeru razvoja goranskog turizma testirati hoće li se taj naš kontinentalni turizam konačno razviti, ili pak ostati stalni prirepak našeg (pri)morskog turizma.

No ima Gorski kotar još aduta na kojima se može pokazati sva dobrobit ili pak štetnost našeg ulaska u EU.

Jedan od njih je i naša goranska poljoprivreda, bolje rečeno stočarstvo i mogućnosti proizvodnje sjemenskog krumpira. Hoće li nam Nizozemci pomoći da obnovimo proizvodnju sjemenskog krumpira, a Talijani da konačno izgradimo siranu u Delnicama? Što bi EU fondovi i njihovi stručnjaci rekli da ih zatražimo novce za izgradnju sirane u Delnicama? Baš bi bilo zanimljivo vidjeti, možda oni imaju neku tajnu formulu izrade sira bez mlijeka, ili bi nam slali svoje mlijeko? Baš me zanima kako će izgledati delničko polje kad uđemo u EU!

Da je prije pet godina Gorski kotar privremeno postao sastavni dio EU, danas smo već mogli imati odgovor koliko bi skijaških skakaonica bilo izgrađeno, koliko žičara i skijaških staza. Kako se to nije dogodilo, mi i dalje možemo samo sanjati, pa čak i trošiti novce na plastične skakaonice.

E, da je bilo tako – danas ne bismo novce trošili na kupsku magistralu, na povezivanje Hrvatskog, već bismo se vozili po europskim (čitaj slovenskim) cestama, a novce za izgradnju te ceste preusmjerili u poticanje gospodarskog razvoja u kupskoj dolini. Tada bismo sa Slovencima sigurno češće, ne kao do sada samo na Novu godinu, u Brodu na Kupi zajedno pjevali Slakovu Pod to goro zeleno, ili možda Avsenikovu Na mostu:

Bila sva mlada oba,

ko preko mosta sva šla.

Zdaj pa drhteče mi stiskaš roko,

Vendar je obema lepo.

U daljini se nazire Europa!

Prošle sam subote na poziv jednog znanca, a rekao bih i prijatelja iz Rijeke, u Delnicama nazočio jednom političkom sastanku više predstavnika i članova HSLS-a. Mislio sam da će to biti nekakvo neformalno druženje, jedan domjenak, jer takav je bio i prostor, no dogodilo se zapravo osnivanje ogranka HSLS-a u Delnicama, ili bolje rečeno obnovljen je rad nekadašnjeg ogranka koji se proteklih godina malo hibernizirao.

Doduše, već sam i ranije bio upoznat s pokušajima da se obnovi rad delničkog HSLS-a. Negdje u kasno proljeće prošle godine bilo je nekih inicijativa, no sve je pomalo zamrlo, kao što sam i predviđao, zbog nekoliko razloga. Sve je manje ljudi u Gorskom kotaru, a posebno onih koji se žele aktivno baviti politikom, mladi su najčešće politički pasivni, te je teško u jednom općinskom ili gradskom središtu u Gorskom kotaru u jednom ogranku okupiti dvadesetak, trideset aktivnih članova neke političke stranke, kako bi pojedini ogranak mogao ozbiljno djelovati i biti respektabilna snaga u lokalnim okvirima.

Tada sam liberalima predlagao da osnuju organizaciju liberala za čitavo goransko područje, pa tek onda da idu u osnivanje ogranaka u pojedinim općinama i gradovima. Ni sada nije kasno da se Goranski liberali tako organiziraju, jer bi time olakšali rad samima sebi, a ujedno bi uputili i jednu poruku javnosti - da se Gorski kotar treba ujedinjavati oko kvalitetnih političkih i razvojnih programa. Jer, što znači tek nekoliko predstavnika u jednom ogranku u nekom goranskom središtu - to nije dovoljno za ozbiljan politički rad i veći utjecaj na lokalnim izborima i drugim političkim sučeljavanjima.

No vratimo se samom osnivanju ogranka u Delnicama. Prava je šteta za delničke liberale što nisu iskoristili (besplatnu) priliku da se predstave delničkoj i goranskoj javnosti, što na skupštini nije bilo predstavnika sedme sile, posebno zbog toga što su u Delnice došli i Darinko Kosor, predsjednik HSLS-a iz Zagreba, te Čedomir Dundović, predsjednik županijske organizacije iz Rijeke, te još neki regionalni i lokalni dužnosnici HSLS-a s područja Primorsko-goranske županije. A bilo je i drugih uglednika. Tako nitko ništa ne zna o tom političkom događaju, a ako on nije zabilježen u medijima, skoro da se nije ni dogodio.

Ako delnički i goranski liberali misle ozbiljno raditi, onda moraju prvenstveno poraditi na boljem upoznavanju goranske javnosti s liberalnim programom, informirati ih o svojim idejama i nakanama da uvedu nešto novo u goranske političke odnose i prilike. Bez obzira što HSLS danas nije parlamentarna stranka, on je realno, po dobivenim glasovima na prošlim parlamentarnim izborima, četvrta stranka u Hrvatskoj. Svi se slažu da imaju veoma kvalitetan gospodarski program, pa to treba biti osnova i za izradu jednog političkog i gospodarskog programa za čitav Gorski kotar, posebno u uvjetima kad će ubrzo prestati vrijediti brdski zakon.

Pri tome se liberali ne bi smjeli zatvoriti u svoje malo dvorište, već bi trebali pokušati inicirati okupljanje svih goranskih političkih stranaka s ciljem da se rasprave brojni goranski problemi i da se osmisli zajednička goranska platforma koja će biti nit vodilja svim goranskim političarima koji lobiraju za naše interese u Zagrebu i Rijeci.

Na kraju, kad u javnost već nije odaslana vijest o obnovi rada delničkog i goranskog HSLS-a, treba istaknuti da je za predsjednika ogranka izabran Dinko Mihelčić, a za tajnicu Irena Vučenik Šostik. Ostale podatke ćemo vjerojatno čuti uskoro od novoizabranih čelnika delničkog HSLS-a. Sretno im bilo!

Grad Delnice ima svoje internetske stranice odnosno svoj web portal na internetu, slično kao i sve općine i gradovi u Hrvtskoj. Ništa čudno, jer u ovo informatičko i internetsko doba i manje važne organizacije, udruge i pojedinci imaju i uređuju svoje internetske stranice. Zadnjih godina sam uočio znatno poboljšanje izgleda i sadržaja koji se objavljuju na portalu Grada Delnica. Nije mi ovdje namjera ocjenjivati ukupnu kvalitetu tog portala, niti ga želim uspoređivati s ostalim web stranicama općina i gradova u našoj županiji ili pak s drugim gradovima u Hrvatskoj.

Htio bih tek iznijeti samo neke primjedbe koje mi se čine važnim kako bi portal Grada Delnica bio sadržajno objektivniji i informativniji. Naime, primjetio sam da se neke važne obavijesti ne objavljuju na "udarnoj" prvoj stranici portala, već su, rekao bih nekako skrivene, tako da ih prilikom letimičnog ili površnog pregleda teško možemo uočiti.

Ovdje neću navoditi dosadašnje primjere zapostavljanja određenih sadržaja i događaja koje sam uočio, već bih htio samo dobronamjerno upozoriti da još uvijek nije kasno OBAVIJEST O DODJELI BESPOVRATNIH SREDSTAVA ZA MALO I SREDNJE PODUZETNIŠTVO objaviti na glavnoj stranici portala i pružiti više informacija o tome da se i delnički i goranski poduzetnici mogu kandidirati za dodjelu bespovratnih sredstava za jačanje konkurentnosti malog i srednjeg poduzetništva što se financira unutar pretpristupnog programa IPA komponente IIIC-Regionalna konkurentnost.

Naime, Središnja agencija za financiranje i ugovaranje programa i projekata EU (SAFU) objavila je javni poziv koji je otvoren do 20. veljače 2012. godine. Cilj natječaja je jačanje konkurentnosti hrvatskog malog i srednjeg poduzetništva poticanjem:

-ulaganja u tehnologije i proizvodne metode vezane uz uvođenje energetske učinkovitosti i ekoloških standarda u proizvodne procese (uključujući obnovljive izvore energije), te

-uvođenjem postupaka za ispitivanje i certificiranje proizvoda kako bi se osigurala usklađenost s međunarodnim standardima kvalitete.

Prihvatljivi prijavitelji su mala i srednja poduzeća do 250 zaposlenih. Visina pojedinačnih bespovratnih potpora iznosi od minimalno 50.000 EUR do maksimalno 200.000 EUR, s time da je razina EU sufinanciranja do maksimalno 85% ukupno prihvatljivih troškova projekta.

Tekst natječaja, kriterije i propisane obrasce zainteresirani mogu pronaći na web stranici www.safu.hr. Informativna radionica za naše područje će se održati u Rijeci, 20. siječnja 2012. godine.

Držim da bi, osim pružanja kvalitetnijih informacija zainteresiranim poduzetnicima, Grad Delnice, PINS Skrad i Županijska gospodarska komora trebali poduzetnicima pružati ne samo informacije, već i drugu stručnu i tehničku pomoć prilikom javljanja na natječaj za sredstva EU fondova.

Na kraju još jedna primjedba vezana uz portal Grada Delnica. Držim da bi javno trebalo objaviti tko je odgovorna osoba za uređivanje internetskog portala, tko odlučuje, da tako kažem - o uređivačkoj politici, o tome što će se objaviti na portalu, a što neće. Događa se naime ponekad da se na internetu najavljuju poluprivatna događanja, a o nekim važnim zbivanjima za općinstvo ili građanstvo, nema ni spomena. Također bi Grad trebao sačiniti analizu posjećenosti ove internetske stranice, te objaviti što više upravnih i političkih sadržaja koji su od interesa za domaće stanovništvo.

Osim korištenja interneta, vezano uz mogućnost javljanja poduzetnika i obrtnika na natječaje za dobivanje raznih potpora, ne bi trebalo zanemariti ni neposredne kontakte s delničkim obrtnicima i drugim poduzetnicima, pa bi minimalno bar dva puta godišnje gradska vlast trebala održavati redovite sastanke s delničkim gospodarstvenicima.

Započela je još jedna godina, godina u kojoj ćemo svi nažalost biti godinu dana stariji, no bojim se ne i pametniji. Dobro, znam, ljudi su pomalo euforični u ovim blagdanskim danima, pa svašta žele i maštaju, te im ne treba zamjeriti kad izjavljuju da žele i da se nadaju da će nova 2012. biti bolja od protekle, koju smo upravo ispratili. Tako govore i političari, jer oni moraju obećavati bolji život i prodavati nadu ljudima. No realno je ipak poželjeti i očekivati da nova godina ne bude lošija od 2011., da ne doživimo prevelik pad društvenog proizvoda, osobnog standarda, veće narušavanje zdravlja i drugih osobnih i društvenih parametara kojima mjerimo sreću i zadovoljstvo pojedinaca i naroda.

Ovo pišem na prvi radni dan u mjesecu siječnju, pa pomalo još u blagdanskom ozračju čitam prva izdanja ovogodišnjih novina. Posebno sam usredotočen na vijesti iz Gorskoga kotara. Tako sam primjerice u Novome listu pročitao jednu noticu o tome kako su Skrajani dočekali Novu godinu, a taj bi opis vjerojatno mogao poslužiti i kao predložak za oslikavanje dočeka Nove godine i u ostalim mjestima Gorskoga kotara.

Od toga dakako odudaraju Fužine sa svojim sada već tradicionalnim ispraćajem Stare godine na Silvestrovo. Već sam ranije na ovome blogu pisao veoma pozitivno o toj manifestaciji, koja osim za zabavu redovitih ili slučajnih izletnika u Gorski kotar, služi i za iznimno uspješnu promociju Fužina i fužinarskog turizma širom Hrvatske, jer već niz godina se Fužine sa svojom manifestacijom redovito, više puta dnevno, pojavljuju u udarnim terminima, u vijestima i dnevnicima naših televizijskih kuća na sam kraj stare godine.

Pred novogodišnje blagdane smo čitali da je Gorski kotar jedna od hit destinacija za doček Nove godine, te da će kod nas boraviti nekoliko tisuća ljudi. Volio bih kad bi ubrzo mogao pročitati objedinjene podatke koliko je gostiju boravilo u Gorskom kotaru na kraju prosinca, koliko su boravišnih pristojbi prikupile naše turističke zajednice. Ne bi bilo loše znati i koliko je ljudi "ilegalno" boravilo u goranskim vikendicama, jesu li njihovi vlasnici prijavili svoju "rodbinu i prijatelje". Možemo li mi to očekivati od naših službenih institucija koje su zadužene za praćenje i razvoj turizma u našem brdovitom i šumovitom kraju? Teško!

Na kraju još samo kratak osvrt na jedan događaj s kraja stare i početka nove godine. Iako sam bio u dilemi - pisati ili ne pisati o izboru najboljih sportaša Grada Delnica, znajući da ću se svojim komentarom sigurno zamjeriti jednoj od sukobljenih strana u ovoj delničkoj maloj sportskoj aferi, te imajući na umu da baš nisam kvalitetan sportski komentator i da premalo znam o sportskim zbivanjima u Gradu Delnicama i Gorskom kotaru, ipak se usuđujem iznijeti nekolko svojih pogleda na sukob koji se personificirao u osobama Ivice Urbanca i Davorina Klobučara. Poznajem obojicu, no ovo nije govor samo o njima.

Po mome mišljenju, najgore je to što u Delnicama opet počinju, možda je bolje reći - nastavljaju se svađe, umjesto da se u tom našem goranskom gradu izgrađuje jedno pozitivno ozračje, kako u politici, kulturi, sportu, tako i u svakidašnjem ophođenju osoba i pojedinaca, ali i institucija koje oni predstavljaju.

Pomalo mi je poznat karakter i nastup gospodina Urbanca, znam ponešto i o Klobučaru, no naglašavam, ovo nije osvrt na njihovo ponašanje i aktivnosti u sportskom životu našega grada.

Po mome sudu, sasvim je legitimno da je Urbanc ili pak "šačica ljudi" kako kaže Klobučar, birala sportaše godine u Delnicama u pojedinim kategorijama. To sutra može učiniti i Radio Gorski kotar putem telefonske ankete svojih slušatelja (a na taj bi način Radio mogao i zaraditi koju kunu, samo da malo više komercijalno razmišljaju), te bi tako i naš Goranski radio odabrao najbolje sportaše u Delnicama ili pak u Gorskom kotaru. To može učiniti i Novi list, ili neki drugi lokalni i regionalni medij. Danas, na primjer, u svijetu ima na desetke proglašenja najboljih sportaša godine i nitko nikome ne osporava to pravo. I ja sam tako već za ovu godinu proglasio, dakako po svome ukusu, najbolju sportašicu Delnica, a to je sanjkašica Tena, koja je sasvim slučajno moja unuka. Mnogi se s mojim izborom neće složiti, no, naglašavam, to je moje legitimno pravo.

No šalu na stranu. Želim zapravo reći da danas nitko nikome u Delnicama ne bi trebao dijeliti packe o legitimnosti i prigovarati mu ako nešto radi u situaciji kad je naša institucionalna vlast neaktivna u mnogim društvenim sferama, pa civilne udruge i pojedinci na mnogim područjima (u kulturi, turizmu, ekologiji) uskaču kako bi popunili tu prazninu. Tako je to i u delničkom sportu.

Što se tiče izbora najboljeg sportaša Delnica, mislim da bi tu manifestaciju prvenstveno trebalo cjelovito osmisliti sudjelovanjem svih sudionika i aktera delničkog sporta i kompetentne javnosti, svih dionika u sportu, i njima prepustiti da odrade taj posao. To ne bi trebao biti zadatak Gradskog odbora za sport i kulturu. Mislim pri tome na sam čin izbora najboljih sportaša, jer svakako bi tehničku i političku potporu taj Odbor Gradskog vijeća trebao pružiti sportskim dionicima u izboru najboljeg sportaša.

Ja sam slučajno na čelu jednog drugog gradskog tijela - Odbora za gospodarstvo, obrtništvo i poduzetništvo, no nama u tom Odboru ne pada na pamet da proglasimo najboljeg gospodarstvenika, poduzetnika ili obrtnika u Delnicama. To mora učiniti poslovna zajednica, poduzetničko udruženje, obrtnička ili gospodarska komora. Mi bismo u takvom slučaju trebali samo pomagati realiziranje jedne takve ideje ili akcije, a ne nametati svoja rješenja ili favorite.

Da zaključim: izbor najboljih sportaša Grada Delnica u 2011. godini u organizaciji "šačice ljudi" je sasvim legalan i legitiman čin koji ne mora tražiti niti imati službeni pečat Grada Delnica ili blagoslov bilo kojeg Odbora. Druga je priča sviđa li se to nekome ili ne, smatra li taj drugi da su ili nisu izabrani najbolji sportaši, i tako dalje.

Na kraju još jedna misao. Umjesto da se u Delnicama bavimo i zalažemo za stvaranje i poboljšanje materijalnih uvjeta razvoja sporta u našem kraju, da potičemo mlade da se što više uključuju u razne sportske aktivnosti, zatim da se borimo za veću transparentnost i sustavno bavimo kontrolom trošenja financijskih sredstava u delničkom sportu, mi se u Delnicama prepucavamo i bavimo "zvizdarijama".